Zabranjen pristup: Razvedeni očevi u borbi za djecu - Klošarija

NOVO

Klošarija

Here comes the klosh

Friday, December 29, 2017

Zabranjen pristup: Razvedeni očevi u borbi za djecu


Sudovi na Balkanu obično u brakorazvodnim parnicama stanu na stranu majki pri odlučivanju ko će ostvariti starateljstvo nad djecom. Neki očevi ne odustaju, odlučili su se suprotstaviti sistemu. Između dvije vatre našla su se djeca.

Razvod je bio neočekivan, no borbene linije brzo su uspostavljene. On je želio nesputan pristup svom dvogodišnjem sinu, koji je živio s njegovom bivšom suprugom na udaljenosti od tek desetak minuta hoda. Ona je željela da ga u potpunosti isključi iz djetetova života.

Na kraju su nekako postigli kompromis – otac će s djetetom provoditi po četiri sata svake srijede, kao i svaki drugi vikend.

No, dječakova majka uskoro počinje kršiti dogovor, kako navodi otac, koji nije želio biti imenovan. Unatoč činjenici da su živjeli u neposrednoj blizini, počelo se dešavati da sedmicama ne vidi sina.

“Bilo je posebno teško kada sam ga vraćao majci… Plakao bi i govorio: ‘Tata, nemoj ići’”, kaže dječakov otac. Navodi da je prije nekoliko mjeseci primijetio da majka dijete podučava s ciljem da ga udalji od oca.

Za dokaz je snimio zaigrano dijete, razdragano šarenim, dječjim triciklom, kako tepajući pjevuši: “Neće tati, neće tati…” Upitao je sina gdje je to čuo, ko mu je to rekao.

“Mama rekla”, odgovara dječak na snimku.

Prema mišljenju ovog oca, očito je da se radi o takozvanom sindromu zlonamjernog roditeljstva, specifičnom ponašanju u kojem, prema tumačenju psihologa, jedan roditelj pokušava OKRENUTI dijete protiv drugog roditelja nakon problematičnog razvoda.

Majka nije bila dostupna za razgovor.

U Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj opcija zajedničkog ili podijeljenog starateljstva ne postoji u Porodičnom zakonu, ovaj otac tvrdi da često kontaktira nadležne službe socijalne zaštite da mu osiguraju da nesmetano može vidjeti sina. Ipak, dodaje, ono što mu najviše nedostaje jeste upravo odgovarajući pravni lijek za situaciju poput njegove.

“Ono što ja želim jeste podijeljeno, odnosno zajedničko starateljstvo kao na Zapadu, ali ovdje je to moguće jedino ako se promijeni sistem”, kaže on. “Sada pokušavam dobiti što više vremena sa svojim sinom i bio bih sretan ako bih mogao s njim provesti bar svaki vikend.”

Ovaj otac je tek jedan od hiljada očeva u BiH i zemljama regije čija su prava, prema tvrdnjama udruga za jednaka roditeljska prava i prava očeva, ozbiljno narušena tako što su zakonskim rješenjima dobrim dijelom ili u potpunosti isključeni iz života njihove djece, nakon problematičnih razvoda.

Prema riječima aktivista, pravnika i stručnjaka za dječja prava, majke gotovo redovito dobivaju starateljstvo, vjerojatno i zbog uvjerenja ukorijenjenog u tradicionalizmu da su majke svakako bolji roditelj. Najviše kritika svakako ide na račun centara za socijalni rad, koji se nedovoljno posvećuju pojedinačnim slučajevima.

Ipak, neki očevi se odlučuju na dugotrajnu, skupu i iscrpljujuću borbu, tvrdeći da jednostrano starateljstvo nije dobro rješenje za djecu, te da su takva rješenja protivna europskim zakonima i međunarodnim konvencijama.

“U tom trenutku, za mene jedino što je shvatljivo bio je nastavak borbe, da prvo saznam gdje se nalaze i da nekako dođem do djece i do kontakta s njima”, kaže Samir, otac iz Sarajeva.

On svoga 13-godišnjeg sina i 8-godišnju kćerku nije vidio ni čuo više od pet godina!

Nakon razvoda 2009. godine, kako kaže, bivša supruga počela je sprečavati njegove susrete sa sinom, premda je sudskom odlukom trebao dijete viđati najmanje po dva sata sedmično i svaki drugi vikend.

Kćerku nije viđao, budući da je bila mlađa od tri godine.

“Ona (bivša supruga) je uvijek nalazila načina da spriječi susret, govoreći da sin ima obaveza, da je bolestan – pod navodnicima bolestan – da se u tom trenutku igra, da odbija da me vidi, a ja nikad nisam bio siguran da li je to stvarno tako ili nije, meni je to tako bilo predočeno”, prisjeća se Samir.

A onda, jednog dana u maju 2012. godine, pozvonio je na vrata stana u kojem je njegova bivša supruga živjela s djecom. Niko nije odgovarao. Zvao je telefonom, slao poruke, no niko se nije javljao, niko odgovarao. Obavijestio je policiju, koja je mogla samo utvrditi da je stan napušten.

Ispostavilo se da je njegova bivša supruga, bez njegovog znanja, bez ikakvog prethodnog obavještenja, s djecom otišla u Švedsku, gdje je tokom rata u BiH boravila kao izbjeglica i gdje je stekla državljanstvo.

“Apsolutno bez ikakve naznake, bez ikakvog objašnjenja, bez ikakve poruke, bez ičega… oni su jednostavno nestali”, kaže Samir, otac koji svoju djecu nije vidio više od pet godina.

pak, s druge strane, ponekad nije ni čudo da službe za socijalni rad u BiH smatraju da mnogi očevi nisu podobni za roditeljstvo, uzimajući u obzir podatke državne Agencije za ravnopravnost spolova, prema kojima se procjenjuje da je tokom 2015. godine u jednoj od pet porodica u BiH zabilježeno porodično nasilje. U većini slučajeva počinitelji su bili muškarci.

Ipak, psiholozi tvrde da se službe za socijalni rad nisu prilagodile promjenama u društvu u kojem muškarci sve češće odbacuju “macho” stereotipe i preuzimaju, nekada rijetku a danas sve češću, ulogu brižnih roditelja, spremnih da se posvete svom djetetu i odgajaju ga.

Bez obzira na društvene promjene, očevi su, kada je riječ o starateljstvu nad djecom, u većini slučajeva gubitnici. Bar tako pokazuju podaci statističkih agencija dvaju bh. entiteta – Federacije BiH i Republike Srpske.

Prema objedinjenim podacima za oba entiteta, tokom 2016. godine majke su dobile starateljstvo nad djecom u 77 posto slučajeva.

Većinu takvih odluka donijeli su sudovi, a temeljeno na preporukama socijalnih radnika, odnosno službi za socijalni rad, koji su obavili razgovore s roditeljima i tek u pojedinim slučajevima preporučili psihološka testiranja.

U šest posto slučajeva, prema statističkim podacima, roditelji su pri razvodu uspjeli postići kakav-takav dogovor o zajedničkom starateljstvu, premda takvo rješenje u BiH nije zakonski predviđeno, za razliku od mnogih europskih zemalja u kojima postoje zakonska rješenja koja predviđaju da majka i otac dijele brigu o djetetu, te da zajednički donose roditeljske odluke o budućnosti svoga djeteta/djece.

“Što se tiče podijeljenog starateljstva… ja bih možda s tim bila jako oprezna”, kaže Aleksandra Marin-Diklić, šefica Odjela za dječja prava u Uredu ombudsmana za ljudska prava BiH.

“Mi nemamo tu nekakav stav. Ako bismo se mi kao institucija uključili u tu priču, prvo bismo zatražili stav i akademske zajednice, profesora porodičnog prava, i obavezno uključili osoblje koje direktno radi s takvim ljudima, prije svega iz centara za socijalni rad.”

Dječji psiholozi smatraju da nadležni možda misle dobro, imaju dobru namjeru, ali da su ponekad loše informirani kada odlučuju šta je u najboljem interesu djeteta.

“Razni ‘stručnjaci’ me ponekad pitaju je li dobro da dijete ima dvije obitelji, jer smatraju da dijete treba imati jednu obitelj iz koje istražuje svijet”, kaže prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, psiholog-psihoterapeut, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, koja povremeno održava stručna predavanja i u Sarajevu.

“Najbolji interes djeteta različiti ljudi različito tumače, a ja bih rekla vrlo kratko – najbolji interes djeteta nakon razvoda braka roditelja je da ima, što je moguće više, u podjednakoj mjeri, oba roditelja, makar oni bili i nesavršeni. Kad govorimo o djetetovom pravu – dijete ima pravo na obitelj. Kad govorimo o djetetovim potrebama, dijete ima potrebu i za mamom i za tatom”, smatra prof. Buljan Flander.

Prof. dr. Jasna Bajraktarević, psiholog i psihoterapeut iz Sarajeva, slaže se sa svojom zagrebačkom kolegicom.

“Apsolutno da su djeci potrebna oba roditelja”, kaže prof. dr. Bajraktarević i dodaje: “Ne treba mjeriti šta je to šta može otac, a šta je to što može mama, ali je sigurno da djeci trebaju oba roditelja, bez obzira da li su oni porodica zajedno ili se radi o djeci razvedenih roditelja.”

“Djeca ispaštaju najviše”

BiH je 1993. godine ratificirala UN-ovu Konvenciju o pravima djeteta, u kojoj se, između ostalog, navodi da djeca čiji roditelji ne žive zajedno imaju pravo da ostvaruju neometan kontakt s oba roditelja, ukoliko to ne ugrožava njihovu sigurnost.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe, čiji je jedan od zadataka da održava sigurnost ljudskih prava i vladavinu zakona u 47 zemalja članica Vijeća, uključujući i BiH, 2015. godine usvojila je i Rezoluciju o pravima očeva.

Rezolucija 2079 apelira na zemlje članice da “roditeljima garantira da budu informirani i da mogu podjednako donositi važne odluke koje utječu na život i razvoj njihovog djeteta, a u najboljem interesu djeteta”.

Također se predlaže državama “da u svoje zakone ugrade princip podijeljenog boravišta nakon razvoda” i da “poštuju pravo djeteta da se izjašnjava o svim stvarima koje ga se tiču”.

Otac dvogodišnjeg dječaka s početka priče, koji se uporno bori za više vremena sa sinom, smatra da su međunarodna pravila i pravne preporuke od slabe koristi kada djelatnicima Centra za socijalni rad predlaže zajedničko starateljstvo.

“Objašnjavam im da je takva praksa uobičajena u normalnim europskim zemljama koje posvećuju pažnju poštivanju ljudskih prava”, kaže on. “Tu me zaustave govoreći da je tako nešto nemoguće, i to je to.”

Upitan zašto su socijalni radnici naklonjeni majkama pri odlučivanju o starateljstvu nad djetetom/djecom, Adnan Podžo, direktor Kantonalnog centra za socijalnu zaštitu u Sarajevu, kratko odgovara: “Odluku o povjeri djece donosi nadležni sud. Prije donošenja odluke sud pribavlja mišljenje centra za socijalni rad.”

Kako se navodi u godišnjem izvještaju Ombudsmana za ljudska prava u BiH, tokom 2016. godine Odjel za dječja prava Ureda ombudsmana zaprimio je 139 pritužbi, u većini slučajeva u vezi s odlukama o starateljstvu i drugim problemima nakon problematičnog razvoda.

Mnogi optužuju socijalne radnike za pristrasnost, neobjektivnost i nespremnost da podrobnije ispitaju specifičnosti pojedinih slučajeva, navodi šefica Odjela Marin-Diklić.

“Često su prava djeteta ugrožena od strane roditelja, pa onda od strane sistema koji je neefikasan, spor, sve to ide sporo…”, kaže ona i zaključuje da na kraju uvijek djeca najviše ispaštaju.

Dvostruki standardi

I u drugim zemljama bivše Jugoslavije očevi iskazuju nezadovoljstvo socijalno-pravnim rješenjima za njihovu djecu.

U Hrvatskoj, koja je najmlađa članica Europske unije, na primjer, Obiteljski zakon predviđa zajedničko skrbništvo, ali sudovi još uvijek radije vide majku kao skrbnika za dijete.

Od novembra 2013. do novembra 2014. godine, prema podacima hrvatskog Zavoda za statistiku, čak 86 posto djece čiji su se roditelji razveli povjereno je majkama.

U tek nešto više od tri posto slučajeva određeno je zajedničko skrbništvo.

“Moje iskustvo s centrima za socijalnu skrb i sudovima (u Hrvatskoj) je takvo da to iskustvo ne bih poželio ni najgorem neprijatelju”, ističe Oliver Čanić, osnivač i predsjednik Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo iz Zagreba.

Čanić smatra da se nailazi na puno dvostrukih standarda prilikom donošenja odluka o skrbništvu.

“Ukoliko je muškarac zaposlen a žena ne radi, najčešće mišljenje djelatnika centra kome dijete treba povjeriti na zajednički život jeste da to bude majka, jer ima puno više vremena posvetiti se djetetu. Ukoliko je žena zaposlena a otac ne radi, mišljenje djelatnika centra je da otac ne radi i nije se u stanju brinuti o djetetu pa dijete treba povjeriti majci.”

Prema postojećem Obiteljskom zakonu, zajedničko skrbništvo je moguće samo ako oba roditelja pristanu na tu opciju. Udruga za ravnopravno roditeljstvo predlaže promjene zakona kako bi sud mogao odrediti zajedničko skrbništvo i u slučaju kada to traži samo jedan roditelj.

Hrvatski pisac, kolumnist i sociolog Bruno Šimleša smatra da je problem ukorijenjen u tradicionalnim spolnim podjelama.

“U Hrvatskoj, a i u regiji, još uvijek je dominantno da nije dovoljno muževno baviti se djecom. Dakle, ako vodiš dijete na plesnu predstavu i odeš u školu, to ne rade pravi muškarci”, kaže Šimleša i ironično dodaje: “‘Pravi muškarac’ donese pare doma i eventualno je tu za disciplinu.”

Skandinavski model

Kada je riječ o Crnoj Gori, djeca su tokom 2016. godine dodijeljena majkama u 80 posto slučajeva, kako se navodi u podacima Zavoda za statistiku Crne Gore – Monstat. U nešto više od sedam posto slučajeva djeca su povjerena na staranje ocu, te u približnom broju na staranje oba roditelja, budući da crnogorski Porodični zakon predviđa mogućnost zajedničkog starateljstva.

Srbijanski Porodični zakon također priznaje zajedničko starateljstvo, no sudovi tu opciju rijetko koriste.

Srbija nema precizno objedinjene podatke o razvodima, ali, prema podacima Udruženja “Tata” iz Beograda, baziranim na rezultatima sudskih presuda, u skoro 95 posto slučajeva starateljstvo nad djecom je povjereno majkama.

“Većina ljudi u našem društvu majku još uvijek doživljava kao primarnog roditelja. Faktički, kod nas se forsira priča o tome da je majka primarni roditelj, bilo u razredu, bilo u porodici… prosto, ona je ta koja je zadužena za brigu o djeci”, kaže osnivač Udruženja “Tata” Dejan Višekruna, dodajući da se uloga oca, u očima većine ljudi, svodi na provođenje malo vremena s djecom i plaćanje alimentacije.

U prostorijama Udruženja, u centru Beograda, Višekrunin telefon neprestano zvoni. Najčešće zovu očevi tražeći pravne savjete, termin za sastanak ili tek da se izjadaju.

Višekruna, 45-godišnji bivši ljekar, koji je i lično prošao kroz iscrpljujuću borbu za starateljstvo nad sinom, nudi bar malo utjehe, ali i praktične savjete. Na njegovom radnom stolu, kao svojevrstan podsjetnik, stoji šolja s imenima djece za koju su se borili i za koju se bore njihovi očevi.

Naporno radeći s timom pravnika, “Tata” je pripremio set od 468 stranica preporuka kako izmijeniti srbijanski Porodični zakon, predlažući i načine kako proces dodjele starateljstva učiniti efikasnijim i pravednijim, nepristranijim.

“Skandinavija ima drugačiji pristup”, kaže Višekruna. “Kod njih je sistem da dijete provede nedjelju dana kod oca, nedjelju dana kod majke… Šveđani su s tim pristupom započeli 80’, nakon procesa naglog razvoja emancipacije žene u društvu.”

U jednom momentu naglog razvoja spolnih prava, pojašnjava on, Šveđani su zaključili da muškarci i žene trebaju biti jednaki u svim segmentima života.

“Upravo taj pristup, oni su prosto krenuli da idu na izjednačavanje svega… Pa tako i u razvodu”, dajući jednaka prava i obaveze muškarcima i ženama i kada je u pitanju starateljstvo nad djecom.

U BiH trenutno ne postoje organizacije ili udruženja slična “Tati” u Beogradu ili Udruzi za ravnopravno roditeljstvo u Zagrebu.

Samir, čija je bivša supruga djecu odvela u Švedsku, kao i mnogo drugih očeva tako nemaju kome da se obrate za pomoć, savjet i utjehu. Ostaje im da se pokušaju pomiriti sa surovom sudbinom. I Samir to pokušava.

“Ja volim svoju djecu bilo da su ona s majkom ili sa mnom”, zaključuje Samir. “Želim im sve najbolje, kao što bi to svaki roditelj poželio svom djetetu. Znam da činjenica da nisu sa mnom svakako nije bila njihova odluka.”

Zdravko Ljubas je sarajevski novinar, koji radi kao dopisnik za Deutsche Welle. Ovaj tekst je dio projekta Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, koji finansira ERSTE Fondacija i Fond otvorenog društva u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom (BIRN).